Piše: Hrvoslav Pavić
7:57 pm, 29 kolovoza, 2026
Iako općinu vodi tek pet godina, bez rezultata kojima bi se pohvalio, rad tišnjanskog načelnika, inženjera elektrotehnike Kristijana Jareba, već sada se spominje u istoj rečenici s imenima najznamenitijih Tišnjana – Vjekoslava Kaleba, Milana Meštrova, Šime Mazzure i Šime Vlašića – koji su nemjerljivim doprinosom kulturi, znanosti, politici i ostalim područjima svog djelovanja zadužili naciju u mjeri da ih smatra hrvatskim velikanima.
Čime je Jareb zaslužio biti spomenut zajedno s velikanima? Nažalost, sukobom interesa i zloupotrebom položaja. Ničim izazvan, bez ikakvog vidljivog razloga i povoda, bez suvisle svrhe i ciljeva, on je uzurpirao pravo korištenja imena četvorice velikana te ih je zajedno s njihovim titulama te vremenom rođenja i smrti upotrijebio za vlastitu promociju. Nalijepio ih je na amaterski likovni uradak – četiri para iznošenih cipela izlivenih u bronci – kako bi svom novom hobiju osigurao financiranje iz proračuna i počasno mjesto na tišnjanskoj šetnici. Osmišljavanje umjetničkog koncepta umjetničke intervencije koji bi mu se mogao svidjeti Jareb je s velikim povjerenjem direktnom pogodbom kao načelnik povjerio sam sebi kao privatnoj osobi, a realizaciju poduzetniku i likovnom amateru iz Omiša Teu Baučiću, koji doduše nema kvalifikacije, znanja ni iskustva da ovakav ili sličan posao preuzme u redovnoj, javnoj proceduri, ali to ga čini otvorenijim za prijateljski dogovor. Rezultat? Šok i nevjerica. Prestravljeni Tišnjani su naprosto zanijemili, pitajući sami sebe, da nitko ne čuje, ako netko ovo radi iz čiste zabave, šta će biti kad se stvarno naljuti!?
“Umjetničke intervencije u javnom prostoru” je prešutio u javnosti i pred Općinskim vijećem. Podnoseći polugodišnje izvještaje o radu cipelaranje pokojnika je namjerno zaboravio spomenuti, a vijećnici se ništa nisu usudili pitati. Strah ih, međutim, ne opravdava od odgovornosti za prikrivanje sukoba interesa i zloupotrebe položaja i drugih nedjela, koje je načelnik cipelarenjem počinio. More je tih “intervencija” u mjestima općine i oko njih, ali i svih ostalih zloupotreba, povreda propisa i zakona na štetu RH i Općine Tisno koje načelnik i 13 vijećnika prešućuju temeljem tajnih dogovora u četiri oka o podjeli 10 milijuna proračunskih eura, poslova, koncesija i ostalog političkog plijena. Ide to unedogled, narod pet godina sućutno gleda i ne može vjerovati. Nitko ga nije prijavio jer se vjerovalo da će ga netko pismenijih prijatelja ili ukućana upozoriti, ali dok se iščekivalo pikamer, dizalicu i radnike koji će Jarebovo samozadovoljavanje ukloniti sa šetnice, on se dosjetio angažirati općinske službe, Knjižnicu i čitaonicu Tisno, OŠ Vjekoslaba Kaleba i udrugu Argonauta da kroz angažman većeg broja stručnih ljudi i općinskih financija zajednički pokušaju izraditi projekt od javnog interesa unutar kojeg bi mogli podvaliti i nastranu šalu.
Spomen-obilježje s cipelama
– Umjetnička intervencija u javnom prostoru, uzdignuti reljef u bronci koji prikazuje cipele kao simbol životnog puta Vjekoslava Kaleba.
Cipele u ovoj umjetničkoj interpretaciji nose snažno simboličko značenje. One predstavljaju čovjekov hod kroz život, tragove koje ostavljamo u prostoru i vremenu. U mnogim kulturama cipela ili njezino odsustvo ima duboko značenje.
Cipele posvećene Vjekoslavu Kalebu simboliziraju njegov životni i stvaralački put – od djetinjstva u Tisnom, preko školovanja i učiteljskog poziva, do književnog stvaralaštva kojim je postao jedan od važnih hrvatskih pripovjedača 20. stoljeća. Iako je veći dio života proveo izvan rodnoga mjesta, Tisno je ostalo snažan izvor nadahnuća za njegova djela.
Umjetnički koncept ove intervencije osmislio je načelnik Općine Tisno, Kristijan Jareb, dok je autor brončanog reljefa cipela Teo Baučić, član Hrvatskog udruženja likovnih umjetnika iz Splita. Uz cipele Vjekoslava Kaleba nalaze se i cipele drugih istaknutih Tišnjana – Milana Meštrova, Šime Mazzure i Šime Vlašića – koje podsjećaju na njihove životne puteve i doprinos zajednici – otkrila je Narodna knjižnica i čitaonica Tisno prilikom predstavljanja projekta “Putovima Vjekoslava Kaleba“, ne dajući naslutiti da bi cipele čiji je koncept po vlastitom nalogu sam za sebe osmislio Kristijan Jareb imale ikakvog drugog smisla, svrhe i funkcije osim da nemjerljivom doprinosu nacionalnoj kulturi, znanosti i politici znamenitih Tišnjana kroz perspektivu načelnika čija je pismenost diskutabilna odrede novu mjeru i značaj te mu tako osiguraju osjećaj ugode i nadmoći.
Tišnjanski načelnik je među nebrojenim zaslugama i uspjesima Kaleba, Meštrova, Vlašića i Mazzure odabrao i na pijedestal uzdigao čin za koji velikani nemaju nikakve zasluge, već je njihov prisilni odlazak i nemogućnost povratka zasluga lokalnih moćnika onoga vremena. Međutim, o ukusima ne raspravlja. Izreka je i važno pravilo. Ne moraju i ne mogu svi Tišnjani biti zadovoljni sadržajem ni formom spomen obilježja, nego se oni koji sudjeluju u osmišljavanju i realizaciji umjetničkih intervencija u javnom prostoru moraju pridržavati zakona i predviđene javne procedure. Odluka i obrazloženje potrebe podizanja spomenika moraju biti javno obznanjeni, nakon čega načelnik sastavlja prosudbeno povjerenstvo na čijem čelu je povjesničar umjetnosti, likovni umjetnik ili arhitekt, a u njemu su zastupljeni članovi obitelji svih pokojnika, predstavnici ustanova ili udruga koje skrbe o njihovoj ostavštini, predstavnici lokalne zajednice, među kojima i načelnik, kao i ostali zainteresirani. Kad povjerenstvo odluči što se želi i na kojem mjestu napraviti, te odluke se ugrade u propozicije javnog poziva ili natječaja po čijem se okončanju među pristiglim radovima 20-ak uglednih hrvatskih umjetnika odabere najbolji. Odluka se mora javno obznaniti uz suvislo obrazloženje, nakon čega počinje teći rok za prigovore, po čijem isteku se naručuje izrada skulpture u prirodnoj veličini te se ona onda postavlja na predviđeno mjesto i otkriva na javnoj svečanosti.
Tajna procedurom kojom su imena pokojnika zalijepljena na brončane cipele i uzidana u šetnicu, ako je vjerovati sudionicima projekta Putovima Vjekoslava Kaleba, osim zadovoljstva autora nije imala drugog cilja. Da li je zadovoljstvo postignuto i kakvog je intenziteta, načelnik još nije obznanio, a nitko ga i ne pita, jer je to ionako njegova duboko intimna, privatna stvar. Javni su samo novac koji troši, šetnica i vrednote koje ismijava.
Koliko je poznato, načelniku, njegovoj obitelji, prijateljima, kao ni s njima povezanim osobama, ako u Tisnom važe hrvatska pravila, nije dozvoljeno sudjelovati u natječaju niti uspostavljati drugi odnos s Općinom Tisno. Zato mu je trebalo biti ponuđeno da plati nastale troškove i štetu na šetnici i Krešinom portu te da brončane cipele i hobotnicu može odnijeti doma, naravno, uz prethodno odobrenje ukućana, bez obzira čija je kuća. Imena pokojnika ne bi smio zadržati na cipelama bez suglasnosti nasljednika, ali teško da bi je oni mogli uskratiti, s obzirom da su ucijenjeni činjenicom da u Tisnom imaju stare kuće, a žive u Zagrebu.
Netko tko u obrazloženju rada, kao Jareb, može napisati “u mnogim kulturama cipela ili njezino odsustvo ima duboko značenje” ne može sudjelovati ni na kakvom javnom natječaju, baš kao ni Teo Baučić, za kojeg Google kaže da je riječ o jako neobičnom umjetniku, koji svoje radove ne izlaže niti ih šalje na natječaje na kojima bi ih prosuđivala struka, ali ima dar prepoznati i zadovoljiti posebne potrebe u kulturi lokalnih moćnika koji se poput Kristijana Jareba ne ustručavaju zaobilaziti proceduru, pa javni troše na privatno zadovoljstvo. U Tisnom kažu da su Jareb i Baučić prijatelji još studentskih dana, ali ako i nisu bili, sad su se već dobro sprijateljili, ako je suditi po tome kako se lijepo zabavljaju. Postigli su nemoguće, ako ćemo vjerovati kuknjavi da se ovdje ne može zabaviti nitko tko ne svira u glazbi. Ne uspostavi li se u međuvremenu ustavno-pravni poredak RH i u Tisnom, bit će zanimljivo vidjeti kakvom će grandioznom umjetničkom intervencijom u javnom prostoru dogodine obilježiti stoljeće djelovanja Puhačkog orkestra KUD-a Hartić.
P
