Piše: Hrvoslav Pavić
7:57 pm, 29 kolovoza, 2026
Iako općinu vodi tek pet godina, bez rezultata kojima bi se pohvalio, rad tišnjanskog načelnika, inženjera elektrotehnike Kristijana Jareba, već sada se spominje u istoj rečenici s imenima najznamenitijih Tišnjana – Vjekoslava Kaleba, Milana Meštrova, Šime Mazzure i Šime Vlašića – koji su nemjerljivim doprinosom kulturi, znanosti, politici i ostalim područjima svog djelovanja zadužili naciju u mjeri da ih smatra hrvatskim velikanima.
Čime je Jareb zaslužio mjesto među velikanima? Nažalost, ničim. Kroz očigledni sukob interesa, zloupotrebu položaja i ovlasti te niza kaznenih dijela u stjecaju zaslužuje značajno mjesto u crnim kronikama. Ničim izazvan, bez ikakvog razloga i povoda, bez suvisle opravdane svrhe i ciljeva, on je bez ikakve osnove uzurpirao pravo da se koristi imenima četvorice velikana, te ih je zajedno s njihovim titulama te vremenom rođenja i smrti, iskoristio za vlastitu promociju. Nalijepio ih je na amaterski likovni uradak – četiri para iznošenih cipela izlivenih u bronci. Osmišljavanje umjetničkog koncepta cipela je Jareb s velikim povjerenjem direktnom pogodbom kao načelnik povjerio sam sebi kao privatnoj osobi, a realizaciju poduzetniku i likovnom amateru iz Omiša Teu Baučiću, koji doduše nema kvalifikacije, znanja ni iskustva da ovakav ili sličan posao preuzme u redovnoj, javnoj proceduri. Šok i nevjerica. Muk. Prestravljeni Tišnjani su naprosto zanijemili pitajući se, ako ovo radi iz čiste zabave, što može napraviti kad se stvarno naljuti!?
“Umjetničke intervencije u javnom prostoru” je prešutio u javnosti i pred Općinskim vijećem. Podnoseći polugodišnje izvještaje o radu cipelaranje pokojnika je namjerno zaboravio spomenuti, a vijećnici se ništa nisu usudili pitati. Strah ih, međutim, ne opravdava od odgovornosti za prikrivanje sukoba interesa i zloupotrebe položaja, ni drugih nedjela, koje je načelnik cipelarenjem počinio. More je “umjetničkih intervencija u javnom prostoru” u mjestima općine i oko njih, ali i svih ostalih zloupotreba, povreda propisa i zakona na štetu RH i Općine Tisno koje načelnik i 13 vijećnika prešućuju temeljem tajnih dogovora o podjeli 10 milijuna proračunskih eura, radnih mjesta, koncesija i ostalog političkog plijena. Ide to unedogled, narod pet godina sućutno gleda i ne može vjerovati. Što očekivati od odrasle osobe koja do njegovih godina nije opismenila u dovoljnoj mjeri da koristi Googlea?
No, dok je selo otvorenih iščekivalo pikamer, dizalicu i radnike koji će Jarebovo samozadovoljavanje ukloniti sa šetnice, on se dosjetio angažirati općinske službe, Knjižnicu i čitaonicu Tisno, OŠ Vjekoslaba Kaleba i udrugu Argonauta da kroz angažman većeg broja stručnih ljudi i općinskih financija zajednički pokušaju izraditi projekt od javnog interesa unutar kojeg bi mogli podvaliti i nastranu šalu.
Spomen-obilježje s cipelama
– Umjetnička intervencija u javnom prostoru, uzdignuti reljef u bronci koji prikazuje cipele kao simbol životnog puta Vjekoslava Kaleba.
Cipele u ovoj umjetničkoj interpretaciji nose snažno simboličko značenje. One predstavljaju čovjekov hod kroz život, tragove koje ostavljamo u prostoru i vremenu. U mnogim kulturama cipela ili njezino odsustvo ima duboko značenje.
Cipele posvećene Vjekoslavu Kalebu simboliziraju njegov životni i stvaralački put – od djetinjstva u Tisnom, preko školovanja i učiteljskog poziva, do književnog stvaralaštva kojim je postao jedan od važnih hrvatskih pripovjedača 20. stoljeća. Iako je veći dio života proveo izvan rodnoga mjesta, Tisno je ostalo snažan izvor nadahnuća za njegova djela.
Umjetnički koncept ove intervencije osmislio je načelnik Općine Tisno, Kristijan Jareb, dok je autor brončanog reljefa cipela Teo Baučić, član Hrvatskog udruženja likovnih umjetnika iz Splita. Uz cipele Vjekoslava Kaleba nalaze se i cipele drugih istaknutih Tišnjana – Milana Meštrova, Šime Mazzure i Šime Vlašića – koje podsjećaju na njihove životne puteve i doprinos zajednici – otkrila je Narodna knjižnica i čitaonica Tisno prilikom predstavljanja projekta “Putovima Vjekoslava Kaleba“, ne dajući naslutiti da bi “umjetnički koncept intervencije u javnom prostoru” što ga je po vlastitom nalogu sam za sebe osmislio Kristijan Jareb imao ikakvog drugog smisla, svrhe i funkcije osim da nemjerljivom doprinosu nacionalnoj kulturi, znanosti i politici znamenitih Tišnjana kroz perspektivu jedva pismenog načelnika odrede novu mjeru i značaj te tako osiguraju osjećaj ugode i nadmoći za naručitelja.
Tišnjanski načelnik je među nebrojenim zaslugama i uspjesima Meštrova, Vlašića i Mazzure odabrao i na pijedestal uzdigao čin za koji velikani nemaju nikakve zasluge, već je njihov prisilni odlazak i nemogućnost povratka zasluga lokalnih moćnika onoga vremena. No, ne kaže se bez veze da se o ukusima ne raspravlja. Ne moraju i ne mogu svi Tišnjani biti zadovoljni sadržajem ni formom spomen obilježja, nego se oni koji sudjeluju u osmišljavanju i realizaciji umjetničkih intervencija u javnom prostoru moraju pridržavati zakona i zakonom predviđene javne procedure. Odluka i obrazloženje potrebe podizanja spomenika moraju javno obznanjeni, nakon čega načelnik sastavlja prosudbeno povjerenstvo na čijem čelu je povjesničar umjetnosti, likovni umjetnik ili arhitekt, a u njemu moraju biti zastupljeni članovi obitelji svih pokojnika, predstavnici ustanova ili udruga koje skrbe o njihovoj ostavštini, predstavnici lokalne zajednice, među kojima i načelnik, kao i ostali zainteresirani. Kad povjerenstvo odluči što se želi i na kojem mjestu napraviti, te odluke se ugrade u propozicije javnog poziva ili natječaja po čijem se okončanju među pristiglim radovima 20-ak uglednih hrvatskih umjetnika odabere najbolji. Odluka se mora javno obznaniti uz suvislo obrazloženje, nakon čega počinje teći rok za prigovore, po čijem protoku se naručuje izrada skulpture u prirodnoj veličini.
Zadaća umjetnika nije da se svojim radom svidi nekom političaru, a najmanje da tišnjanskom načelniku izaziva osjećaj zadovoljstva i ugode. Jareb to zna i zato je osmišljavanje umjetničkog koncepta intervencije u javnom prostoru povjerio sam sebi, a prijatelja Baučića je angažirao da mu asistira. Koliko su u postizanju njegovog zadovoljstva i ugode bili uspješni, načelnik još nije nikome rekao, a nitko i ne pita, je “osmišljavanje umjetničkog koncepta intervencije u javnom prostoru” koje je Jareb povjerio sam sebi zapravo laž koja bi trebala sakriti da se radi o škartu koji je Jareb, baš kao i hobotnicu na mostu, uzeo da Baučić ne bi morao plaćati zbrinjavanje.
Načelniku, njegovoj obitelji, prijateljima, kao ni s njima povezanim osobama, nije dozvoljeno sudjelovati u natječaju niti uspostavljati drugi odnos s Općinom Tisno. Kad plati nastale troškove i štetu na šetnici i Krešinom portu, brončane cipele i hobotnicu može odnijeti doma, naravno, uz prethodno odobrenje ukućana, bez obzira čija je kuća. Imena pokojnika ne bi smio zadržati na cipelama bez suglasnosti nasljednika, ali teško da bi oni mogli uskratiti suglasnost, s obzirom da su ucijenjeni činjenicom da u Tisnom imaju stare kuće, a žive u Zagrebu.
Netko tko u obrazloženju rada, kao Jareb, može napisati “u mnogim kulturama cipela ili njezino odsustvo ima duboko značenje” ne može sudjelovati u javnom natječaju, baš kao ni Teo Baučić, za kojeg Google kaže da je riječ o jako neobičnom umjetniku, koji svoje radove ne izlaže niti ih šalje na natječaje, ali naplaćuje ih višestruko budući da nepogrešivo zadovoljava posebne potrebe u kulturi ljudi koji poput Kristijana Jareba raspolažu javnim novcem.
Sudjelovanje Narodne knjižnica i čitaonica Tisno, Osnovne škole “Vjekoslava Kaleba” i Argonaute u zataškavanju kriminala najbolje oslikava tragiku trenutka. Neće tvrditi da nisu znali čime se bavi, ali su sudjelovali i sudjelovat će i dalje. Tko god je vidio umjetnički rad autorskog dvojca Jareb-Baučić od Googlea za minutu je mogao doznati da se radi o kriminalu koji više nije moguće prikriti, ali oni koji rade u prizemlju zgrade Općine sigurno znaju za puno strašnija nedjela nego što je samo cipelarenje i bespomoćnih pokojnika i njihovih obitelji.
