FOTO/VIDEO Spektakl u finalu Hartić Wind & Brass Festivala – čak i dobra glazba može napuniti Rudinu

Udaraljkaši Sudar Percussion u finalu Hartić Wind & Brass Festivala na tišnjanskoj Rudini u nedjelju su priredili prvorazredni glazbeno-scenski spektakl čiji je uspjeh premašio i najoptimističnije prognoze. Renomirani sastav iz Samobora izvodio je svoj projekt Oxygene, obrade dijela opusa francuskog skladatelja Jean-Michela Jarrea, koji slovi za “velikog pionira elektroničke glazbe”.

Glazba Jean-Michela Jarrea već četiri desetljeća oduševljava obožavatelje elektronske glazbe diljem svijeta. Očekivao se vrhunski glazbeni događaj namijenjen glazbenim znalcima, onom ne baš širokom, otvorenijem dijelu publike, sklonom istraživanju.

U malo mjesto poput Tisnog doći s takvim repertoarom bilo je prilično smjelo. No, već sam izlazak na pozornicu, siguran i odlučan, razuvjerio je i najmalodušnije. Neobičan spoj elektronike s klasičnim udaraljkama, ponegdje potpomognut gitarom i saksofonom, uz vrlo atraktivne svjetlosne efekte, nikoga ostavio ravnodušnim. Uz besprijekornu produkciju i organizaciju Sudar Percussion su svoj audiovizualni spektakl savršeno uklopili u ambijent Rudine. Gledalište je bilo puno, kao i štekati kafića, parkovi i riva. Mnogi su cijeli koncert odslušali stojeći na nogama ili sjedeći na biciklu ili motoru. Na kraju koncerta svi su bili na nogama. Oduševljenje je bilo vidljivo i na pozornici – Sudar Percussion su se čak četiri puta vraćali na bis.

“Hvala od srca Tisno. Predivna publika, organizatori i atmosfera”, komentirali su samoborski udaraljkaši na svojoj FB stranici.

Za fantastičan uspjeh treće večeri Hartić Wind & Brass Festivala velike zasluge svakako imaju i događaji koji su prethodili koncertu Sudar Percussiona. Vrlo ozbiljna organizacija, pomno uvježban program i nadahnuta izvedba cjelovečernjeg koncerta Puhačkog orkestra KUD-a Hartić u petak su ostavili vrlo snažan dojam, koji je sutradan dodatno pojačan nastupom Big Benda Bjelovar. Ni Bjelovarci, pojačani profesionalnim instrumentalistima iz Hrvatske, Austrije i Turske, nisu koncert “odrađivali”. Bilo je očito da i oni “žive” glazbu.

Nakon takva dva koncerta, najavljena je “veličanstvena završnica”, pa su sva sjedala u gledalištu bila zauzeta već 15 minuta prije nastupa, bez obzira što je malo tko u publici ikad čuo za Sudar Percussion i Jean-Michela Jarrea. Rudina je cijeli koncert slušala vrlo pozorno, kao hipnotizirana, što je samoborskim udaraljkašima bio dodatan motiv da daju sve od sebe. I da se četiri puta vraćaju na bis.

Drugi Hartić Wind & Brass Festivala pokazao je da ima veliku i vjernu publiku, iako je rađen bez pretenzije svidjeti se svima, pa čak ni mnogima. Brojnost publike i(li) prateći komercijalni efekti nipošto nisu cilj i mjerilo uspjeha ovakvog glazbenog festivala, ali nisu nužno ni smetnja. Oduševljena masa na Rudini demantirala je prevladavajuće i čvrsto ukorijenjeno mišljenje o skromnim glazbenim preferencijama Tišnjana i njihovih gostiju.